Drugi izvještaj s relija Put Foot na jugu Afrike u kojem sudjeluju i hrvatski timovi

Drugi izvještaj s relija Put Foot na jugu Afrike u kojem sudjeluju i hrvatski timovi
tekst: Oleg Maštruko foto: Oleg Maštruko

Put Foot Rally 2019 Edition XL

Tim Fat Buryats putuje i dalje, sudjelujući na reliju Put Foot. Nakon Namibije, prošli su Botswanu, djelić Zimbabwea, Zambiju i Malawi.

Ovdje je kaos veći nego možete zamisliti, neta ima jako malo, a i kad ga ima treba hendlati sto stvari koje su važnije. Dani su nabijeni događanjima… Iz „surle“ Namibije, zvane Caprivi Strip, smo zajedno s našim „frenemies“ timom u kojem su Saša i Tomas, s dva auta, krenuli prema Maunu, najvećem gradu sjeverne Botswane i cilju za taj dan. Tomas i Saša su skrenuli na neki sporedni put da probaju vidjeti slonove, nisu ih vidjeli, a svih oko sat vremena prednosti koje smo mi time dobili, izgubili smo na zezanciju da proradi botswanska kartica za mob, jednom kad smo prešli granicu. Postupak aktivacije kartice je nevjerojatno sulud, a vidio sam svašta po trećem svijetu. Uključuje čitanje imena, broja putovnice i datuma isteka nekom agentu, zatim odvojene aktivacije za data i internet itd.

U Maun smo došli zajedno, grad je kasaba, a cijela Botswana koma. DA, ZNAM da BDP i PPP pokazatelji govore da je Botswana zakon, da im standard raste i ostale điđe. Možda netko mlati veliku lovu od rudarenja, možda u Gaberoneu (glavnom gradu) ima par nebodera, ali na terenu Botswana je živi užas, ona najgora Afrika, okrugle kućice od granja i blata, leševi životinja i olupine auta kaj ceste, asfalt sto puta gori od ijednog namibijskog makadama, sirotinje koliko hoćeš…. da, eto to je naš anegdotalni dojam, koji nije usporediv sa službenim brojkama, ali eto.

Checkpoint u Botswani bio je istočno od grada Mauna, u slanoj pustinji i zoni bez signala, znanoj kao Makgadikgadi Pan, pan kao tava, tako zovu slane ravnice, a ima i smisla jer u njima preko dana zbilja prži kao tava. Nema signala, na nebu milijarda zvijezda, na šanku alkohol, nalazimo se milijun kilometara od nigdje, ekipa je naložila vatru i sve skupa je nalikovalo na maturalac za idiote. OK, svaki maturalac je za idiote…  Pio sam od očaja što ne mogu bulšitat na netu i objavljivati sjajne slike kojih imam u zalihi barem 30 vrhunskih, i na kraju ultra-smrzavanje u šatoru. Jebeš ovakav život…

Makgadikgadi Pans

Makgadikgadi Pans specifični su po tankoj korici (crust) od suhe gline pomiješane s nekim mineralima. Korica krcka pod nogama kao staklo, i bez problema može porezati čovjeka, što se nekima iz Put Foot konvoja i dešavalo. Inače, kada su ovdje gostovali Top Gearovci, morali su olakšati vozila do maksimuma (skidanje vrata, poklopca motora itd) kako ne bi oštetili tu krckavu, oštru, staklu nalik koricu dužom vožnjom. E na toj korici mi smo spavali u šatorima, bez podloge.

Dan kasnije, nakon napuštanja slane „tave“ – kakva pobjeda strategije planiranja u pustinji, u Rommelovom stilu. Tomas i Saša su se dali navući na po meni sulud plan vraćanja u Maun (u koji smo došli još dan ili dva prije) i zatim na sjever bespućem. Pukla im je guma, pa su se opet vratili u faking Maun (treći ili četvrti put, a grad je dno) i krenuli konačno prema Kasaneu koji je trebao biti cilj za danas (najsjevernija točka Botswane). Neko vrijeme nitko nije znao gdje su.

Zimbabwe

Mi smo se pak izvukli iz Salt Pansa, krenuli na istok, u mjestu Nata skrenuli na sjever, i u mjestu Pandamantenga uboli divan, pravi afrički, slabo poznat i malo korišten granični prijelaz za Zimbabwe. Par hrvatskih majica, začuđenih carinika, i par stotina pečata kasnije, bili smo u Zimbabweu! Kakav ubod. Koliko je prelaz zagubljen, govori da smo mi bili prvi auto dana, a došli smo oko podne. Od ekipe koja je prešla dan kasnije, i u knjizi u kojoj se upisuju vozila, čuli smo kako su nas vidjela odmah iznad sebe – zaključili smo da smo bili ne samo prvi, već i JEDINI auto tog dana na ovom graničnom prelazu.

Zambija

Zatim, Viktorijini slapovi, vafli s medom, i prelaz u Zambiju iz noćne more… Nakon svega u Livingstoneu pivo i grč od brige što je s našim neopreznim drugovima. Evo načisto se pojedosmo od muke. Jedan dan, manje od 24 sata, od spavanja na fosiliziranom nečem tvrdom, oštrom i bockastom u salt flatsu, buđenja iz pakla, smrznuti kao kocke leda, jurcanja po pustinji, savani, prolazak oko vodopada i prave džungle, kroz tri države, dva granična prelaza… A šta si ti napravio danas? A? Najjači dan relija, Tito nam nije ravan…

Zadnje što je itko znao o Tomasu i Saši slika je rasparane gume pronađena na zametnutoj grupi na WhatsAppu. Po našim saznanjima nalazili su se u Botswani sjeverno od Mauna u području bez signala, gdje noće negdje na terenu. Uvijek neugodna Botswana iskoristila je svoje šanse, neiskustvo je uzelo danak itd.

Viktorijini slapovi se u cjelini mogu uhvatiti samo panoramskom opcijom mobitela/fotića. Iako niti ovo nisu svi slapovi! Širina vodene zavjese je – 1700 metara. Nalaze se na granici Zimbabwea i Zambije, ali su dobro vidljivi samo iz Zimbabwea…. uživo, ovo je nevjerojatno ogromno. Mogu zamisliti osjećaj koji je imao Livingstone kad je kao prvi bijelac odjednom ugledao ovo čudo. Huk vode čuje se kilometrima, vjerojatno je slutio da će scena biti “something to behold”…

Lusaka

Lusaka, glavni grad Zambije i prvi pravi velegrad nakon Capetowna. Neboderi, dućani, prometne gužve, hrpe ljudi na ulici… OK, Windhoek jest velik za Namibiju, ima jedan neboder od 21 kata, i mislim da sam ga i nazvao velegradom, ali je to bilo više u vicu, 300k ljudi može biti velegrad za Namibiju, ali ne i za ostatak svijeta. Lusaka sa svoje 2 milje ljudi ispunjava uvjete, grad je kaotičan i nesređen, pravi afrički, ali odaje dojam nekog drugog svijeta od blatnih nastambi u selima samo par kilometara odavde.

Dan kasnije, sekcija ceste od Lusake do Chipate jedna je od najbezveznijih od momenta kad je ova avantura počela, to smo doduše i očekivali, pa smo je htjeli odraditi što prije.

Dobra cesta, a od mosta koji je negdje na pola puta dalje čak i odlična (financirana je dijelom i od strane EU), krajolik jednoličan i ne baš lijep, i to je to. Chipata je provincijska rupa gora čak i od Mauna, zapravo cijeli istok Zambije je jako slabo naseljen.

Cijela Zambija nam je bila, onako, pomalo meh, barem što se tiče fotografskih motiva. Dojmovi i epizode su bili zanimljivi, ali nijednom nisam poželio napraviti ozbiljnu panoramsku sliku “za na zid”, a u Namibiji je takvih momenata bilo na stotine….

Put Foot reli je humanitarnog karaktera, i u svakom izdanju podijeli stotine cipela nekoj seoskoj školi u Zambiji ili drugoj zemlji. Po selima izvan većih gradova ljudi žive u nezamislivom siromaštvu… Djeca u poderanim majicama, raspadnutim cipelama, ili bez ikakvih cipela. Nove cipele za ovu djecu su doživljaj mjeseca, ako ne i godine… Klinci sramežljivi, splašeni… Budući su Tomas i Saša bili zauzeti spašavanjem golog života, mi smo branili boje Hrvatske u humanitarnoj akciji.

Fat Buryats powered by BOSCH možete pratiti i na Facebooku: https://www.facebook.com/groups/fatburyats/

Podijeli:
1