L’ultimo giro

L’ultimo giro
tekst: Hrvoje Gattin

Niki Lauda 1949. - 2019.

Ako je u ljudskoj prirodi utkano da bez uzbuđenja nema života, vjerojatno je najbolji način za doživjeti navalu adrenalina upravo sport poput Formule 1. Pogotovo se to, oprostit će mi moderni gladijatori, odnosi na onaj dio priče iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada su pistama jurili automobili koje smo razumjeli

Završio je posljednji krug, Tifosi bi rekli L’ultimo giro, utrke koja je prema mnogočemu bila posebna. Dovoljno posebna da ju nazovemo životom i to onime, gorostasa kakav je bio 171 cm visoki Austrijanac, Niki Lauda.

Bilo bi djetinjasto reći kako se sjećam svih njegovih utrka, pobjeda, slavlja na podiju… Iskreno, ne sjećam se ničega. Sve slike crno-bijelog televizora izblijedjele su u proteku vremena, premda poznajem neke koji će vjerojatno reći “Znaš, te i te godine, na onoj stazi u onom krugu, Lauda je napravio…”. Eh, da mi je barem djelić memorije poput tvoje, prijatelju…

No, možda to i nije bitno. Ono što pak jest, sjećanja su na slavlje Nikijevih pobjeda koje smo kao djeca doživljavali jednako snažno kao što smo, tada već odrasli, slavili njegovu snagu, hrabrost i upornost. Potreban je protok vremena (opet) da neke stvari shvatiš.

I, da. Idoli mojeg djetinjstva bili su Lauda, Merzario, Reutemann, Villeneuve, Peterson… Hunt? Ne. Taj fascinantni britanski seronja mi je uvijek bio antipatičan, premda mislim da se Lauda s time ne bi složio. A, idoliziranje mladića koji danas jurcaju kružnim stazama prepustit ću drugima…

No, nisu tek sjećanja na pobjede ili uzbuđenje samih utrka ono čega se pokušavam prisjetiti. Tu je i, moram bez ustezanja ustvrdjeti, najljepši bolid Formule 1 svih vremena – Ferrari 312 T2. Znate, malo tko od nas prosječnih zaljubljenika u automobile i utrke ima u glavi svu kompleksnost dinamike fluida da bi kroz takav način razmišljanja imao pravo reći kako su današnji bolidi lijepi. No, to je ipak tema za neku drugu raspravu. U doba dok su stazama Formule 1 jurile aluminijske zvijerke s tek početnim aerodinamičkim rješenjima, osjećao sam se sretan jer sam pronalazio načina poistovjetiti se, u svojoj mašti, s hrabrim junacima koji su tim “kutijama” upravljali.

Andreas Nikolaus Lauda je osvojio tri titule svjetskog prvaka Formule 1. Nije to, prema standardima nekih drugih junaka “najbržeg vrtuljka na svijetu”, mnogo no ipak je dovoljno da njegovo ime ostane zauvijek upisano tamo gdje i pripada – na stazu slavnih. I, poslije svih tih godina, poslije zastrašujuće nesreće u Bergwerku, povratka, još jedne titule prvaka sljedeće godine pa povlačenja iz sporta i nove renesanse koja mu je donijela još jednu titulu, Lauda mi je podario ono čemu se samo djeca mogu u potpunosti i iskreno radovati – vidio sam ga (premda u tom trenutku već godinama nisam bio dijete).

Znate, kada se motaš po paddocku neke staze teško je prići bilo kojem od svojih idola i gnjaviti ga za zajedničku fotografiju. Uostalom, Niki je zasigurno imao previše posla da bi se opterećivao mnome, no to ionako nije bilo bitno. Moja je ljubav spram ovog zastrašujućeg sporta napokon dobila lice, doduše opterećeno tragovima davnog plamena, no ipak lice. Taj trenutak nikada neću zaboraviti.

U povijesti Laudinih nastupa u svijetu Formule 1 mnogo je anegdota, izjava i dogodovština, no smatram da je fer spominjati samo ono što si sam doživio. Stoga ću bilo kakve zgode, ili pak biografiju ovoga puta preskočiti. Uostalom, “medij svih medija” ionako ima kudikamo više za reći…

Kada je poginuo Da Silva i nakon što sam napisao članak posvećen njemu, odlučio sam se uhvatiti u koštac sa svim hejterima i njihovim prostačkim argumentima. Uostalom, moraš biti doista iskonski mrzitelj da ustvrdiš kako je netko odabrao opasno zanimanje isključivo zbog novca. Laudina snaga, odlučnost i hrabrost povratka na stazu tek četrdesetak dana nakon nevjerojatne nesreće vjerojatno je najbolji dokaz tome. No, ipak, nemam se sada volje ni s kime obračunavati. Uzet ću vremena samo za sebe i uhvatiti se pera. A, poslije toga, vrijeme je da slavimo život, buran, dinamičan i prepun osmjeha radosti – onakav kakav nam je pokazao najhrabriji i najuporniji bečki gladijator.

Ako si novinar, onda tuguješ pišući i šutiš, rekao mi je jednom netko. Možda je tako pragmatičan stav upravo ono što bi mi savjetovao Lauda!

Podijeli:
1