Prvi izvještaj s relija Put Foot na jugu Afrike u kojem sudjeluju i hrvatski timovi

Prvi izvještaj s relija Put Foot na jugu Afrike u kojem sudjeluju i hrvatski timovi
tekst: Oleg Maštruko foto: Oleg Maštruko

Put Foot Rally 2019 Edition XL

Tim Fat Buryats više ili manje uspješno jezdi Namibijom, kao prvom zahtjevnijom zemljom Put Foot relija na jugu Afrike. Put Foot nije natjecateljskog karaktera, ali ga mi iz Buryata shvaćamo vrlo ozbiljno. Uz dežurnog zgubidana, fotografa, putopisca i influensera Olega Maštruka, tu je i profesionalni vozač relija Marin Frčko, koji iza sebe ima dva finiša na legendarnom reliju Dakar, i organizaciju Cro Dakar Tima koji je i one godine u Peruu završio kultnu utrku.

Kao što smo to već najavili, službeni start relija bio je prošlu nedjelju. I to u 4 ujutro! Zašto tako bolesno rano? Pa zato jer se za prvi dan imala odvoziti poštena dionica puta, sve do dosta duboko u Namibiju. Mi smo ipak krenuli oko 5, a kako ovih dana ovdje sviće nakon 7, to znači da smo dva sata vozili kroz maglu, vlagu i noć, uz vanjsku temperaturu od oko 8 C… start potpuno nekarakterističan za ono kako većina ljudi zamišlja Afriku.

Western Cape, u kojem je Capetown i iz kojeg smo startali, ima puno obrađene zemlje, milijarde hektara vinograda, i van Capetowna cijeli izgleda kao neka Nizozemska na Mediteranu (OK, iako je sad ovdje zima, ali onako blaga kakva je i u Italiji).

Prelaskom u provinciju Northern Cape krajolik postaje suroviji, zelenilo sve više prepušta mjesto boji pijeska, i do dolaska na Namibijsku granicu, što je oko 6 sati vrlo živahne vožnje, okruženje je praktično polupustinja. Cesta je i dalje odlična. Northern Cape je najveća i najslabije naseljena provincija JAR.

Namibija

Južna i sjeverna Namibija se dosta razlikuju, Južna je spektakularna, kako možete vidjeti iz manjeg dijela slika na našoj Facebook grupi. Sjeverna je prava Afrika, kroz dio kojim smo mi prolazili krajolikom dosadna savana. Ljudi su dosta agresivniji i nametljiviji od onih na jugu, vidno drugačijeg izgleda, životinja ima mnogo više i prave su afričke, OK ovo je glup opis, ali na jugu smo sretali uglavnom pustinjske štakore i lisice, a sad idu i antilope, majmuni, pa zatom one životinje kojima ne znam ime, ali u onom crtiću se zove Pumba, kao mala svinjica s rogovima…

Ovo je Christuskirche, luteranska crkva koja je jedini imalo zanimljiv landmark čistog, ali dosadnjikavog grada, koji po vrlo malo toga odaje dojam da se nalazi u Africi.

U sredini te dvije Namibije je glavni grad Windhoek, u izuzetno slabo naseljenoj zemlji od 2,5 milijuna ljudi postoji nešto nalik velegradu. Windhoek je neobično čist i uredan, ali pomalo dosadan. Zadržali smo se koliko je trebalo da sredimo lom vjetrobranskog stakla (o tome više na kraju teksta) i pičimo dalje.

Namibija je čudo, zemlja za otprilike trećinu veća od Francuske, sa svega 2.5 milijuna stanovnika, dakle u ligi sa Slovenijom. Satima se možete voziti po mreži seoskih, neasfaltiranih cesta da ne vidite nikakav trag civilizacije. Pješčana pustinja, pa kamena pustinja, pa pješčane dine, pa neki teren koji je toliko neobičan da bez jačeg znanja geologije ga se ne bi ni usudio imenovati… pa buseni trave, malo stidljivog zelenila… i onda opet pustara.

Vozimo se kroz te vanzemaljske krajolike toliko beskonačno dugo da smo već oguglali. Drugog ili trećeg dana u Namibiji smo išli do mjesta zvanog Sossusvlei (vlei je od afrikanerske riječi za dolinu, valley), i njegove najisturenije točke – Deadvlei, mrtvi vlei ili u našoj internoj šali Mrtvi Vlaj. Sossusvlei je dolina koja ima samo jedan ulaz i izlaz, utisnuta u divovske dine pustinje Namib. Na samom kraju je Deadvlei, najmrtviji dio ionako dosta beživotnog predjela, ravna ploča usred dina, s okamenjenim drvima. Mjesto je fotografski raj, mene su njih trojica morali silom odvući iz te umrle pustinjetine, prije nego se i sam pretvorim u okamenjeno drvo.

Tisuću kilometara, uglavnom po prašnjavim cestama brzinom od 120-140 na sat, jebeno! Marina je uhvatila Dakar-groznica, gazi gas i prepričava junačke priče s Dakar relija 1825 ili 1767, tu negdje…. “Kažem ja Ari Vatanenu, slušaj Ari, ako hoćeš pobjediti ne smiješ izgubiti, pozdravim Napoleona na startu itd”

Ipak, nađemo vremena i za fotkanje. Izmjenili smo rutu da obiđemo Kolmanskop, brutalno fotogeničan njemački kolonijalni rudarski ghost town kojeg godinama, desetljećima, polako prekriva pijesak. Već vidim da ću iz ovog izvući barem 10 fotki za Without People II

Namibija je krcata njemačkih toponima, uz nešto malo nizozemskih tj afrikanerskih, ali najbolje mi je kad puknu umlaut usred naziva mjesta. Kako ovi lokalci to uopće izgovaraju? Što se tiče toponima u (bivšim) kolonijama postoji nekoliko načina razmišljanja. Francuzi su uglavnom uzimali imena od lokalaca, koja su zapisivali svojim pravopisom. Englezi su često davali svoja imena, ali su ona jednako često nakon odlaska kolonijalaca bila vraćana ili preimenovana na nešto lokalno (Salisbury u Harare recimo, ili cijela zemlja Rodezija u Zimbabwe). Austrija je pitala lokalce (Hrvate) kako oni zovu neki otok, pa im je, u anegdoti, onaj lik odgovorio Babina guzica, eto kako ga zovemo, pa je to ostalo do danas.

Nijemci su u Namibiji davali svoja imena ali ih lokalci – kojih je uostalom bizarno malo – nisu vraćali na staro, a možda i nema ništa “staro”. Živo me zanima kako si lokalci objašnjavaju da idu iz Grunaua u Luderitz recimo (oba s umlautom i onim divnim izgovorom sa skupljenim usnama).

Ceste su inače sjajno obilježene i gubljenje je gotovo nemoguće, švapska škola.

Vjetrobran puta dva

Inače, razbili smo već i dva vjetrobrana. Za ovaj put osigurani smo zdravstveno preko Croatia osiguranja, dok je s vozilima situacija nešto kompleksnija. Firma od koje uzimamo Hiluxe u najam nudi tri sheme osiguranja – standardnu, zatim neku dopunsku 1 i dopunsku 2. Samo u dopunskoj 2 shemi osigurani ste od loma vjetrobrana. Ali tko će slomiti vjetrobran? Pa ne treba nam to dopunsko 2…
Uglavnom, prvi vjetrobran smo slomili nakon dva dana u Namibiji, krenulo je malom pukotinom koja se jurcanjem po zemljanim i šljunčanim putevima širila. Nismo sigurni je li napuklina nastala od kamenčića koje nam je u šajbu poslalo neko drugo vozilo, ili je već postojala kao sitna točkica kada smo preuzeli Hiluxa.

Krenulo je Zovi čovika, zovi zovi čovika, kojeg čovika, ne znan samo zovi ga…

Naš čovik bio je veleumreženi Davorin Stetner, koji nas je spojio s Danijelom, šefom auto kluba Namibije (ili nečeg sličnog), našim čovjekom u Havani, tj Windhoeku. Bilo me strah koliko vjetrobran košta, ali pokazalo se da i nije previše. Zamijenili smo windshield u Windhoeku, achievement unlocked, i veselo krenuli dalje…

…no pokazalo se da nam je novi vjetrobran trajao malo više od 24 sata! Marin je baš pričao kako uz cestu ima premalo ptica za Afriku, kad nam je jedna naletjela na staklo. Žao nam je ptice, ali nam je žao i drugog vjetrobrana puknutog u par dana.

Uza sva osiguranja koja smo uzeli, vjetrobran, bojim se, nije pokriven, pa ćemo ga platiti, i to ne jednom nego dvaput. Lekcija je još jednom naučena na bolan način – uvijek uzmi najopsežnije osiguranje svega i svačeg koje se nudi.

Našim frenemiesima iz tima kojeg čine Saša i Tomas crknuo je samo jedan akumulator, hoće li im to pokriti osiguranje, tek ostaje da se vidi.relo

Fat Buryats powered by BOSCH možete pratiti i na Facebooku: https://www.facebook.com/groups/fatburyats/

Podijeli:
1